kad dzoni kaze:
da je svejedno na kojem jeziku pjeva kad ga ne razumiju, ja teenovski jako pizdim od empatije.
 |
Otvori blog |  |
da je svejedno na kojem jeziku pjeva kad ga ne razumiju, ja teenovski jako pizdim od empatije.
haman pa nisu šupljak.
i da,
psss
psovke
golicaju libido...
svijet je golemo mjesto za punu dusu jednog malog zelenog zombija. a dusa je tijesno mjesto za sve ne izrecene misli upucene mimo mete.
vise od nemira samo ne volim nekontrolu nemira.
sorry Immanuel, but I Kant...
zove komonsensovski nekako... i ne osjeća breme toga imena. ponosi se oštrinom svojih čula i ne voli ambijentalne zvučne simulacije niti jasne mirise. ne priča u (o) snovima. svaku nekonstruktivnu empatiju srčano zove licemjerjem i globalizacijskim mediokritetstvom. jahala je maglu, ispijala uhljupizam na slamku i sklapala teorije o pragmatizmu sve dok nije počela da se bavi stvarnošću i to bez uvjerenja. onda je postala tek sjena, sa srcem, nogama, rukama i glavom bez usta.
nije naučila da misli, hoda, diše, jede, protestira, voli i vjeruje po kodeksu, ali vremenom je počela principe da prilagođava trenutnim raspoloženjima i sujeta joj dozvoljava stalna špaciranja po rubovima prihvatljivog. dok potajno sanja o nihilizmu većini ne daje ništa i nekome sve. i zna da apatija nije izbor nego odbrambeni mehanizam. ne vjeruje u stoprocentno stapanje misli, želja i uvjerenja različitih duša ali vjeruje u ideju Prožimanja. ne pali se na izreke tipa dobro se dobrim vraća ali nastavlja sizifovski da kotrlja svoje neurone po liticama jedne priče.
priče koja će da rodi dušu njenoj sjeni.
živim na dijelove, i sjećam se u dijelovima, a ti dijelovi su međusobno nespojivi, nelogični i svaki dio samo prođe ne ostavljajući nikakve tragove, bitne... ne volim prvo lice jer ono dokumentuje sjenovitu impresiju i daje joj serioznost od koje ona postaje tek doživljaj, a ja s doživljajima po službenoj naredbi savjesti ne polemiziram mnogo... i, eto, osjećam nadrealnu ekstazu kad god pogledom prezrem, skinem, okupam i trivijaliziram većinu uobraženo crvenih daily task-ova, a da ne trepnem...
trinaest dana i jedan mjesec nemam šta da kažem.
podrazumjevam želju za boljom budućnošću mada znam dovoljno o pušilačkom mentalitetu naroda koji će zbog naših opet da popuši vlastite ideale. u isto vrijeme živim u promjenljivom društvenom stanju koje će infantilno mudrom ljudskom djelatnošću, zlonamjerni bi rekli kampanjom, da počne da se naziva Državom za čovjeka. mada mi nije do kraja jasan taj instant evolucijski proces voljne transformacije sa animalnog nivoa svijesti na ljudski, ali ko je kriv našim nemanipuliranim precima što nisu znali da je dovoljno tek - glasati.
ne krijem se apatijom ali mi se gadi površna simpatija pa pokušavam da doživim, da se intimiziram sa nekim od slogana političkih nam opcija pa da životinjski instinktivno i iskreno izaberem da postanem čovjek ( femeninum imenice je presuptilna razlika za produhovljenog autora tog slogana da bi cjepidlačili s time? ) i ne ide mi.
jer kad mediokritet postane i ponuda i potražnja pristojnom hajvanu je najbolje da bježi glavom bez obzira negdje gdje neke životinje nisu jednakije od drugih.
lijeno mi je da budem suptilna, a nije prijatno drukčije.
o vremenu, gala ( bizarnije riječi ne mogu da se sjetim ) eventima, nacionalističkim uzdasima, halal šovinizmu, izreka - fb statusima, ekspres dijetama, totalnim sniženjima, svezavaljujućim kartičnim limitima, zgodama i nezgodama iz vrtića, kurvanjskim duševnim sklopovima, jebenim altruistima, životnim puristima s ambicijom i dijasporskim naglascima mi se ne priča.
zato ako me nekad sretnete prepoznaćete me po širokom osmjehu i zubima kojima grizem Glupost za usta.
